o malim stvarima

Promjena

Vrijeme je promjena.

Vrijeme je promjena. Mirisi, pogledi, krajolici, ljudi…
Unutarnje su najteže. Mijenate li sebe u proljeće.?
Budite li neko novo biće iz svoje nutrine?
Ili se zadovoljavate promjenom frizure, cipela, boje zida u kupaonici…..
Što mijenjate u proljeće???

Puf - proljeće je tu

I jedina misao je hoću vannnnnnn!

Zašto

Netko je ove godine ukrao veselje. Blagdani se približavaju ali ljudi hodaju tužni i snuždeni.
Zašto se ne vide male stvari koje nas vesele.?

Kad će više taj snijeg?

Nedostaje mi čarolija zimskih plavih večeri.!!!!!!!!!!!!!!!

Jer ja se bojim

Plaše me ljudi koji se otresaju na mene.
Plaše me vječno nezadovoljni ljudi.
Plaše me ljudi kojima nikad ništa nije dobro.
Plaše me ljudi koji na svaku tvoju riječ ili misao, skokom pantere u zasjedi napadaju.

Bojim se tih napada.
Bole me.
Te riječi. Ton.
Pritajena mržnja koja iskri iz oka.
To nepodnošljivo šibanje riječima.
Smanjujem se.

Što se dešava kad se dosegne kritična točka sažimanja ????

Biti

Ljudi vole biti nesretni. Tako sami sebi daju neku važnost. Ako se dešava nešto loše svi se brinu, pojavljuje se senzacionalistički interes i neko podmuklo uživanje jer se to vama nije desilo. Ali ako želite privući pažnju, budite nesretni.
Svi skakuću oko vas. Svi vas žale i tješe. A vi ste sve nesretniji.
U stvari tako počinje depresija. Nemogućnost življenja u stvarno svijetu. Crna jama s krugovima. I Danteov pakao je imao krugove. Do kojeg se možete spustiti.?
Vaše beznađe postaje stvarno. Istina je puno puta ponovljena laž.
I vaša istina postaje crnilo.
Optimist je pesimist bez iskustva.
Depresivac je euforičar bez ograničenja.
Vijugav put naše unutrašnjosti postaje pravac padajući u dubinu.

Bojite se biti sretni. Za to je potrebna hrabrost, potreban je otpor ustaljenim procesima okoline i vaše naučene životne šablone gube svrhu.
Ali ona zvijezdica lučica u kutku oka što sije srećom nutrine i obasjava i najtamjiji kutak ljudskih duša u prolazu još uvijek uspijeva zaustaviti prolaznike svojim osmijehom.

Tvrdoglavost

Kako živjeti s tvrdoglavošću?
Recite mi nešto o tome !!!!

Fani

Kao da je bilo nekad.....

Francoise Sagan

Kao uragan prošla je našim životima i ostavila vječni trag.
Znala je naše snove.

Mjerilo

Mjerilo je apstraktan pojam. Viđenja stvari su različita.
Ali kad je viđenje jednostrano, egoistično, sebično, netolerantno i uskogrudno postaje okrutno i teško.

Tko gleda samo jednu stranu taj gubi.

Otvorite svoje oko.

Ovo je remek djelo.

Raskrinkani u svijetu laži

Sputani odgojem, zakonom i strahom od kazne slijedimo tračnice u dosadnoj ravnini.
Samo mali pomak vratio bi smijeh u naše oči.
Napravite nešto novo, nešto što nikad niste.
Nešto smiješno, nešto glupo, nešto totalno blesavo što bi zgrozilo sve koji vas poznaju.
Prestanite biti bolesno ozbiljni i obazrivi.
Zaboravite na čudne poglede i komentare.

Dajte živite konačno slobodni.

Samo za sebe

Samo za sebe

Prošlost

Prošlost, da li je stvarno mrtva.?

Samo jedan maleni slučajni trenutak i sve se vratilo.
Svi snovi, sve želje, sve nikad ostvareno i vječno neprežaljeno.

Sada, sputano moralnim načelima i lažnim stegama.
Premalo hrabrosti za vratolomno bezglavi ulet u budućnost. Ma kako vuklo.............

Ostaje nemir. Vrpolji se i zove. Slika najljepšim bojama i mami, mami.....

Malo ludosti ali zakopah je duboko

Tuga

Pogled u prazninu.
Polagani titraji u dnu.
Trepetiljke kruže ispisujući spirale bez kraja.
I očekivanje nestaje u nekom sivilu.

Tko nam može ukrasti dušu?

Beznađe.

Oluja

Oluje najavljuju jesen. Vjetrovi donose promjene. Drveće se savija. Prilagođava. Evolucija u punom zamahu.
Do kud se može saviti čovjek.
Oh, više nego bilo koje živo biće na majčici zemlji.
Jer naši su korijeni u našoj duši duboko ukopani.
Čvrsti.
Kada duša pati krik se do neba diže.

Lubenice

U svitanje dana nađoh se na kraju svijeta. Tu pogled puca i zrak treperi. Samo ptice.

Kiša

Kiša.
Ljetne oluje nekad su bile tople. Stajali smo mokri, sretni i ushićeni. Zrak je kružio noseći novi život ispirući prašinu, žegu i sparinu. Stopala su polako tonula u praiskonsku kaljužu majčice zemlje. Svi su izlazili van. Na kišu. Vodeći male sretne razgovore. O nekim još davnijim kišama, vremenima.
Uvijek je bila duga.
Ponekad smo stajali ispod nje. Tko prođe ispod duge pronaći će sreću.
Stajali smo ispod duge sretni.

Kraj

Upravljanje svojim životom ili ne.
Sudbinu nam drugi kroje ili ne.

Uzmi stvar u svoje ruke ili ne.

To je velika partija šaha u kojoj je varijacija poteza beskrajna ali je predvidiva i koliko kod mi sami birali svoje poteze svi su unaprijed određeni i zacrtani.
Svakim novim potezom smanjujemo mogućnost novog biranja. I na kraju je samo istina. Nema izbora. Zadnji potez je kristalno jasan.

Kraj.

Kad bi ....

Kako neki ljudi odlaze iz naših života. Ostavljaju praznine, rupice u tkanju nas samih i mi nikad poslije nismo isti. Nagli odlasci i tiha nestajanja. Slični smrti i tako drugačiji jer ostaju u sjećanju obećanja o skorim susretima i pozivima i viđenjima i pismima i sve onom što još u trenutku dok zvone u zraku odbijajući se od skvrčene nutrine znamo, jednostavno znamo da nikad neće biti.
Ostajemo ili odlazimo. Sami.

Danas